uvijek sam bila posebna,još od onog dana kad su mi na moje drveno postolje postavili stožasto sjenilo od murano stakla:).....
ali bio je dovoljan samo jedan trenutak nepažnje da se moja staklena haljina razbije u tisuću komada.......gola,ružna,osramoćena dugo sam stajala u kutu ormara čekajući konačnu smrt u nekakvom kontejneru.....
a onda je ONA u jednom trenutku doživjela onaj svoj poznati KLIK ,izvukla me van i odmjeravala i premjeravala......mislila sam da je taj valjak od žice nešto najružnije što sam vidjela i nije mi bilo jasno zašto hekla tolike lančiće i premjerava ih na meni.....
tek kad je na dno tim dugim resama dodala kristale,bisere i perle moje srce je zaigralo od uzbuđenje.....haljina?!!!.....za mene!!!.....
o kako je lijepo opet plesati obasjana svjetlom:))).....
